SNOVI I BUĐENJA
Susrela se trojica prijatelja u drugoj polovici 60-tih godina 20. stoljeća. Tomislav, Vjekoslav i Josip. I zajedno sanjali otvorenu Crkvu, Crkvu dijaloga, Crkvu laika, Crkvu otvorenu svijetu, Crkvu nakon II. vatikanskog koncila…Odvažili su se sanjati u prostorvremenu nesklonom takvim snovima, čak i više – sklonom da se takvi snovi uguše. Odvažili su se sanjati iako nisu imali materijalnih sredstava, iako je društvo oko njih neprijateljski disalo, iako su se i mnogi njihovi kolege pitali kakvi su to oni čudaci…Odvažili su se sanjati i ostvarili dio svojih snova. Bili su prijatelji i našli su nove prijatelje koji su isto disali. Isčitavali potrebe, osluškivali znakove vremena. Ostvarili su paradoks evanđelja koji ne nudi logiku svijeta. Ako vjeruješ, nestvarno i nemoguće postaje nova stvarnost, postaje moguće.
Iduće jeseni, 2021., bit će 30 godina kako se vjeronauk vratio u škole. Tri desetljeća katoličkih vjeroučitelja prisutnih u sekularnim školama, jednom nogom kanonskim mandatom uronjenih u Crkvu, drugom nogom zakoračili u pluralno društvo. I žongliraju. I traže prijatelje među sobom koji bi isto disali.
Našla se skupina prijatelja ’90-tih, želeći se udružiti i tako zajedno promicati vrijednosti Crkve u društvu kao katolički vjeroučitelji. Pa se našla druga skupina prijatelja ’00-tih, želeći udruženo širiti pisanu riječ o djelovanju vjeroučitelja u školi. I onda su prošle ’10-te i zatekle nas na samom svome kraju sa štrajkom. U jesen 2019. našli smo se i mi školski vjeroučitelji u iscrpljujućem štrajku, najdužem dosad. Većina nas je štrajkala. Neki vrlo aktivno kroz svoje uloge vjeroučitelja sindikalnih povjerenika, neki drugi od nas kroz razne sindikalne akcije jer mnogi smo članovi sindikata, neki opet potiho u svojim zbornicama. Trudili smo se ostaviti pozitivan trag, slušajući glas svoje savjesti, i promicati socijalni nauk Crkve na terenu, boriti se i moliti za dostojanstvo i posvećenje ljudskog rada, ali i svake osobe, bila to teta spremačica ili političar koji pregovara u štrajku. Pritom smo se osjećali stisnuti i nesigurni s obje strane: i od strane države jer nam ona može uskratiti plaću, i od strane institucionalne Crkve jer ovisimo u svom poslu o kanonskom mandatu. Bilo je trenutaka kad se jedva dalo disati.
U toj krizi rodila se potreba za susretom. Da sjednemo zajedno mi vjeroučitelji za istim stolom i da osjetimo kako isprekidano i zabrinuto dišemo, da to jedni drugima iskažemo i da se olakšamo. Da se zajedno pomolimo i osnažimo, da vidimo da nismo sami, da brinemo jedni o drugima. Ostala je želja da se sastajemo i dalje. Da pokrenemo aktivniji unutarcrkveni dijalog s našim krovnim institucijama, da izoštravamo teme između sebe samih, da se ohrabrujemo ali i opominjemo. U tome nas je zatekla karantena sa svim opterećenjima virtualne nastave, potres u Zagrebu i daljnja nemogućnost susretanja uživo, no nastavili smo vrlo živahnu komunikaciju putem virtualnih platformi te i dalje ostali zajedno. Nakon ublažavanja epidemioloških mjera nastavili smo se ponovno susretati na živim susretima kojih smo sad bili posebno gladni, sa željom da u većoj mjeri ponudimo svoje stručne sposobnosti u izradi virtualnih priručnika, sa željom da se zalažemo za dignitet struke u javnosti, sa željom za aktivnijom duhovnom izgradnjom, sa željom da u društvu više i glasnije progovorimo o svom djelovanju i da ne budemo vječita tema predizbornih kampanja i zlonamjernih novinarskih članaka i još otrovnijih komentara ispod njih.
Još jedan prijatelj trolista s početka priče, prof. Aldo iz Male Terezije na zagrebačkom Trnju, napisao je: „Mislim da treba imati dobro na pameti upravo osjećaj za vrijeme. Mnogi kažu da je karakteristika kršćanstva što ima osjećaj za vrijeme, tj. kršćani su ga imali, znali su da nije ovo vrijeme samo da se otrpi, da se preživi, nego su bili zainteresirani da se u tom vremenu nešto događa i nešto ostvari.“ (Kršćanska vjera)
Pitam se: jesmo li mi vjeroučitelji 21. stoljeća spremni osjetiti vrijeme, ponuditi svijetu svoj doprinos, uistinu postati vidljiva i snažna spona Crkve i društva kao aktivni laici, kroz koje se isprepliće i profano i crkveno? Iskustvo se nataložilo, dobre volje ima. Hoćemo li se znati prepoznati kao prijatelji, naučiti disati zajedno, probuditi se i djelovati?
Jedna vjeroučiteljica na facebook stranici, koja okuplja trećinu vjeroučitelja u Hrvatskoj, napisala je: „Sanjam Crkvu…u kojoj mi vjeroučitelji poštujemo jedni druge, podržavamo se u svojim različitostima, ohrabrujemo se u inicijativama. Sanjam Crkvu u kojoj smo ponovno prisutni već 30 godina i u kojoj tražimo dobro jedni u drugima, a ako imamo kakvu kritiku na rad drugog kolege vjeroučitelja, da to činimo obazrivo i blago, baš kao što bismo i mi sami htjeli da nas se opomene. Sanjam Crkvu u kojoj ćemo si mi vjeroučitelji biti prijatelji, braća i sestre u kojoj se nećemo prozivati, u kojoj ćemo sa svima htjeti surađivati, ali i sve podnašati, ali ne i šutjeti. Sanjam Crkvu u kojoj mi vjeroučitelji nećemo jedni druge osuđivati, nego ćemo jedni s drugima suosjećati. Sanjam Crkvu u kojoj ćemo zbiti naše glave i naša srca, a naše ruke skupiti na molitvu i gledati kamo će nas to odvesti. Sanjam zajedništvo braće i sestara. Sanjam da konačno i mi sami progledamo i shvatimo koliko smo važni, i u Crkvi, i u školi, i u razredu, i u kafiću, i u druženju s onima koji ne vjeruju, koliko smo ljepilo, koliko je u nama zapretene snage koju možemo zajedničkim snagama probuditi. Sanjam da ljubimo jedni druge kao što je Gospodin nas ljubio. Samo on može nam dati snage u našim slabostima. Čuda su moguća, vjerujmo u njih…“
Posvećeno kolegi Leonu Arsovskom, vjeroučitelju u Trgovačkoj školi u Zagrebu, koji se usudio sanjati (14. svibnja 2015.-14. svibnja 2020.)
Suzana Mravunac, vjeroučiteljica u srednjim školama Zdravstveno učilište Zagreb i Gimnazija Sesvete