Razgovor vodila Suzana Mravunac
Diplomirani teolog, kršćanski autor, vjeroučitelj u zagrebačkoj gimnaziji Tituša Brezovačkog, samohrani otac dvojice sinova, kreativac koji odiše nadahnjujućim duhom – sve je to Nikola Kuzmičić, koji je od 1997. godine autor i u našoj reviji Kana, te suautor novoga udžbenika katoličkoga vjeronauka za 3. razrede srednjih škola Životu ususret. Osim pisanjem, bavi se i glumom u amaterskom kazalištu Credo, a istaknuo se i u kvizovima znanja. Svoju kreativnost i duhovnost aktivno ulaže i u satove vjeronauka te s kolegama promišlja i djeluje vezano uz poboljšanje toga nastavnoga predmeta i njegova položaja.
- „Radim kao instruktor vožnje, i u teoretskom i u praktičnome dijelu, i jako osjećam nedostatak pouzdanoga priručnika. Stoga sam, dok pozvaniji ne naprave bolje, prionuo na pisanje ove Autoškole za kršćane“, riječi su to kojima si 2003. godine započeo svoj prvi tekst rubrike koja i danas živi u Kani. Što te najviše nadahnjuje u pisanju uputa za vožnju kršćanskom magistralom?
Vjerujem da sve na ovome svijetu može poslužiti za evangeliziranje i katehiziranje. Zato mi je i palo na pamet da teologiju počnem prericati rječnikom autoškole. Čini mi se da je danas jedna od najvećih prepreka u dostupnosti teološke riječi upravo njena stereotipna predvidljivost. Crkvu se ne sluša i zato jer se već pretpostavlja što bi se i kako bi se moglo govoriti. A ja sam upoznao Krista koji daje širinu i kojega se može naviještati na beskrajno puno načina. Sve na ovom svijetu pjeva o Bogu. Sve nas upućuje na Boga. Ne samo priroda, nego i sve ljudsko u čemu ima reda i ljepote.
Osim toga, kao što sam i naznačio u uvodnim riječima, započeo sam pisati jer sam osjetio ‘nedostatak pouzdanog priručnika’, odnosno tekstova koji bi laganim stilom i uz dozu humora naviještali otajstva vjere. I to pišem samo ‘dok pozvaniji ne naprave bolje’. A time dolazimo do još jednog velikog problema Crkve u našem prostoru i vremenu. Do opterećenosti savršenstvom onoga što se čini, kao da nesavršeni čovjek može napraviti išta savršeno. I dok mi važemo riječi, plima banalnosti nas zatrpava i život kreće drugim tijekom, daleko od naših priopćenja i odmjerenih izjava.
Moja Autoškola za kršćane nije ni blizu savršenstva, ali iz mjeseca u mjesec pokušava potaknuti čitatelje da promišljaju i djeluju. I dok je pišem za to se i molim Bogu. Da nadahne mene i da nadahne čitatelje.
- Da ne znam ništa o tebi, Google bi me uputio na činjenicu da si dobio titulu Ponos Hrvatske jer si donirao u humanitarne svrhe osvojeni novac na tv kvizovima. Kako se u tebi stvorila želja da se prijavljuješ na tv-kvizove? Otkud ta potreba za igrom?
Upravo iz ovoga što sam maloprije spomenuo. Iz želje da se sudjeluje u nečemu pa makar to ne bilo savršeno. Mislim da je potrebno biti nazočan bez straha i opterećenja da se doživi fijasko. Pa što ako se osramotim ili ispadnem neznalica? Nema čovjeka na svijetu koji sve zna. Ja sam na tim kvizovima imao sreću jer su me uglavnom pitali ono što sam znao, ali nije u tome stvar. Htio sam pokazati da ima nas vjeroučitelja, da smo sasvim obični ljudi, a ne neki čudaci i da se želim igrati i natjecati poput svakoga drugoga. Moje je biti svjedok, a ne besprijekorni stručnjak.
Novce sam, u dogovoru sa svojim sinovima, darovao samo zato da pokažem da se s novcima može postupati i na drugačiji način. Nagrada Ponos Hrvatske pružila mi je prigodu da javno, na javnoj televiziji kažem da su nerođena djeca najugroženija skupina ljudi u Hrvatskoj i da se njih treba štititi. A da ne spominjem, kad su se mediji raspisali o mom nastupu na kvizu, da su o tome pozitivno pisali čak i oni koji redovito pišu negativno o Crkvi, vjeronauku i vjeroučiteljima.
- Potreba za igranjem pretače se i u tvom angažmanu u amaterskom kazalištu. Kad je započela ljubav prema glumi i u kojim okolnostima?
Gluma je, uz ples, zanemarena umjetnost u kršćanstvu. A meni su uvijek nekako bliže srcu oni koji nisu razvikani niti u prvom planu. Oni koji posjeduju potencijal, ali ne pronalaze način da ga daruju svijetu. Kako mi Bog nije baš darovao ni talent ni tijelo za ples, onda sam se okrenuo amaterskom kazalištu. Kazalište je čarolija koja u sebi ujedinjuje sve umjetnosti. Prešutnim dogovorom glumci i publika ulaze u sasvim nove svjetove koji nam pomažu da promišljamo i postajemo bolji.
Prvi doticaj s kazalištem bio je u splitskom sjemeništu u kojemu smo se dosta bavili scenskim prikazima. Odlaskom iz Splita to sam zanemario sve dok se prije sedam godina nisam pridružio amaterskom kazalištu. Premda me je rad s tim dragim ljudima neizrecivo veselio, nedostajala mi je kršćanska, evangelizacijska dimenzija. Zato sam s radošću dočekao vijest da je 2019. godine udruga Credo iz župe sv. Josipa radnika u zagrebačkim Gajnicama osnovala kazališnu sekciju. A posebno sam se radovao kad mi je pružena prigoda da i ja u tome sudjelujem. Planiranu prvu premijeru omela je pandemija, ali početkom jeseni ponovno smo se okupili i nadamo se napokon početi prikazivati ono što smo uvježbali. U međuvremenu smo objavili na youtube kanalu Kazališta Credo dva videa koja smo snimili u vrijeme izolacije. I njih je, kao i predstavu, napisala i režirala svestrana Iva Noršić.
Zahvaljujući dobroti župnika zagrebačke župe sv. Marka Križevčanina probe imamo u župnoj dvorani. Mi smo je, za naše potrebe, nazvali Scena FraJ. S jedne strane kao uspomenu na nekadašnjega župnika te župe, svete uspomene, Fra(nju) J(uraka), a s druge strane kao svjedočanstvo da nas je Krist za slobodu oslobodio i da nismo više robovi, nego Božji miljenici.
- Plodan si pisac veći dio svog života. Izdano je devet tvojih knjiga i vjerujem, puno njih tek će se izdati. Koliko su te knjige obilježene tvojim vjeroučiteljskim pozivom?
Ove godine se puni trideset pet godina otkako mi objavljuju ono što napišem jer je moja prva pjesma objavljena davne 1985. godine. Do sada mi je objavljeno umalo 3500 tekstova, uglavnom u periodici, od čega oko 1300 potpisano mojim imenom, a preko dvije tisuće stvari je objavljeno nepotpisano ili pod različitim pseudonimima. U prosjeku svaka tri do četiri dana bude objavljen neki moj tekst. Volim se našaliti da je kvaliteta moga pisanja možda upitna, ali kvantiteta nipošto nije. Premda se nikada nisam smatrao pjesnikom, posebno me veseli sudjelovanje na večerima poezije, poglavito onim koje imam samostalno, a i njih je bilo dvjestotinjak do sada. Uz mjesečne tribine koje na župi imam posljednjih petnaestak godina, poneko predavanje, duhovnu obnovu ili duhovne vježbe održim i negdje drugdje. Te brojke bivaju zanimljivije kad se zna da se u načelu nigdje ne guram niti namećem, nego uglavnom pišem ili govorim ondje gdje me pozovu.
Sve navedeno meni je tek sredstvo evangelizacije. Ništa, osim dvije pjesme, nisam napisao jer sam osjetio potrebu ili direktno nadahnuće. Inspiracija mi je tek prazan papir i rok do kojega ga trebam ispuniti. Moje pisanje nije poput veličanstvene građevine u kojoj je i najmanji detalj smislen i dotjeran, a kojoj će se naraštaji diviti i koja će dugo trajati. Moje pisanje je ubogo svratište u kojem umorni putnici naiđu da bi se okrijepili i odmoreni nastavili dalje.
- Kao nekadašnji tajnik NKU HBK, kao mentor budućim i sadašnjim vjeroučiteljima, kao jedan od pokretača i urednika stručnog časopisa Lađa te kao voditelj duhovnih vježbi za vjeroučitelje, upoznao si mnoge vjeroučiteljice i vjeroučitelje. Na temelju vlastitog iskustva, koje osobine su poželjne za vjeroučitelja 21. stoljeća?
Spomenuo bih samo pet stvari: Dosljednost, odgovornost, kreativnost, svjedočanstvo i aktualnost. Vjeroučitelj koji je dosljedan i čije DA znači DA, a čije NE znači NE ulijeva učenicima potrebnu sigurnost. Odgovornost se ne iskazuje samo u poštenom izvršavanju preuzetih dužnosti, nego i u kvalitetnoj pripremi tijekom studija, a potom i u trajnom usavršavanju. Kreativnost je znak ljubavi jer je ljubav domišljata. Potrebno je pronalaziti uvijek nove i učinkovite putove do dječjih misli, srca i života. Osim toga je nužno da vjeroučitelj živi svjedočanskim životom. I na kraju, potrebno je biti aktualan, odnosno konkretan jer je kršćanstvo nepotrebno ako ne daje konkretne odgovore za konkretan život u konkretnom prostoru i vremenu. Kad se uzmu prva slova ovih pet riječi dobije se pojam – doksa. Ta riječ u kršćanskoj terminologiji označava slavlje vjerujućih. Po tim stvarima i vjeronauk postaje slavlje. Biva promjena koja je nužna hrvatskom obrazovnom sustavu u kojemu, nažalost, učenici još uvijek najčešće osjećaju strah i dosadu.
Volim naše vjeroučiteljske susrete jer se uvijek iznova uvjeravam koliko ima dragih i kvalitetnih ljudi. Problem je, kao i inače u našoj Crkvi, što su uglavnom prekomjerno samozatajni i loše umreženi. Zato je dragocjena svaka prigoda koja nam pomaže da se povezujemo i uživo i na društvenim mrežama te dijelimo svoja mišljenja i svoja iskustva. Da obogaćujemo, oplemenjujemo i ohrabrujemo jedni druge. I Lađa je pokrenuta zato da bi okupila vjeroučitelje i dala im prostor da se povezuju i među sobom dijele plodove svoga rada.
- Vjeroučitelji žive uronjeni u društvo s kojim dijele svakodnevicu. Gdje vidiš puteve plodonosnijeg i vidljivijeg djelovanja vjeroučitelja u Crkvi i u društvu? Što konkretno činiti?
Zvuči kao fraza, ali doista svatko treba pronaći svoj put. Ovisno o talentima, sklonostima, okolnostima… Različiti su darovi, ali nema problema dok smo u istom Duhu. Ipak mi se čini da je najvažnije da se izvučemo iz čahure u kojoj smo zapetljani. Da ne prihvatimo paradigmu šizofrenog kršćanstva koja nam se nameće po kojoj bismo bili vjernici samo u svoja četiri zida ili unutar vjerske zajednice. A opet da ne postanemo nekakvi surogati KUD-ova ili promicatelji parareligioznosti.
Čovjek nikada ne bi smio pristati biti uloga, nego je potrebno biti osoba. Osoba koja živi puninu života. U svim radostima i nadama, žalostima i tjeskobama. Naše je da budemo suputnici. Da se radujemo s radosnima i plačemo sa zaplakanima. Ne zato jer moramo, nego zato jer u tome prepoznajemo smisao.
U Crkvi je problem da se vjeroučiteljska služba klerikalizira. Da se stvori samodostatna struktura koja će biti tek sebi razumljiva. Ne mislim da bi vjeroučitelji trebali biti zaseban stalež niti poveznica među staležima, nego oni koji smjerno idu kroz život slaveći Boga i služeći čovjeku. Mnoštvo stavova ljudi našega vremena izvire iz predrasuda. Želim o svemu sa svakim razgovarati, ali ne kao odvjetnik hijerarhije ili apologet, nego kao tragatelj za istinom.
Volim nas vjeroučitelje uspoređivati s Mojsijem. I on, poput svakog drugog člana Izabranog naroda, gaca pustinjom ne znajući koliko je još puta pred njim, nosi ga vjera i poslanje, a muče ga sumnje, često je umoran i već mu je dosta jela što se duši ogadilo, ali ne odustaje i na zvuk trublje kreće naprijed.
- Školski vjeronauk i župna kateheza trebali bi biti naslonjeni jedan na drugog. Kakva je situacija u praksi, naročito po pitanju župne katehizacije odraslih?
Tu je stvar jasna. Ovo treba činiti, a ono ne zapustiti. Župna kateheza je prvotna. Školski vjeronauk je manje bitan. A pogotovo župna kateheza za odrasle. U kršćanstvu su prvi adresati evanđeoske poruke odrasli ljudi. Poučavanje djece je uvijek prericanje i prilagođavanje dobi. Tako se dogodilo da većina kršćana ima infantilan pristup otajstvima vjere jer o njima uopće nisu promišljali kao odrasli ljudi. Tipičan primjer je otajstvo Božića. Ili shvaćanje vjere u anđele i njihove uloge.
Hrvatska je zemlja vjerskog neznanja. Prepuna infantilne obrednosti i nepoosobljene običajnosti. Vjerujem da se ljudi distanciraju od Boga i Crkve zato jer nikada nisu doista upoznali ni Boga ni Crkvu. Puno je posla pred nama. Posla u kojemu nećemo pretpostavljati, nego ćemo dijaloški otkrivati. Posla u kojemu nećemo držati govore masama i narodima, nego ćemo se obraćati osobi. Posla u kojemu se nećemo opterećivati fasadom, nego ćemo poraditi na temeljima. Posla u kojemu nećemo inzistirati na pravima, nego ćemo s ljubavlju činiti i više nego li moramo ili možemo.
