Vjeronauk i mistagogija
Jedna od značajnih tema u procesu evangelizacije, tema je mistagogije. Dodatno na težini ovaj pojam dobiva u kontekstu nove evangelizacije. Imajući u vidu prisutnost katoličkog vjeronauka među tolikom učenicima, čini se potrebnim govoriti o mistagogiji iz perspektive katoličkog vjeronauka u školi. Riječ je o pojmu koji traži punu pozornost, dostatnu otvorenosti i raspoloživost svih onih kojima je povjerena služba rada s mladim osobama na putu ljudske i vjerničke zrelosti.
Pojam „mistagogija“ potječe još iz doba crkvenih otaca, iz prvih stoljeća kršćanstva. Ovaj pojam veže uz dvije riječi „mysterion“ i „agein“. Prva riječ se odnosi na tajnu ili preciznije otajstvo, a druga riječ na vođenje ili usmjeravanje. U prenesenom smislu možemo govoriti o uvođenju u svijet tajni, u svijet na granici naravne i kršćanske spoznaje, u svijet otajstva, darovanosti i novoga života u Kristu. Ovaj je pojam bio prisutan i u drugim, nekršćanskim religijama. Za razliku od kršćanskog svjetonazora i vjere, u drugim (pretkršćanskim) religijama mistagogija se odnosi na svijet nedokučivog, onostranog i tajanstvenog dostupnog samo odabranim pojedincima koji posjeduju određene moći. Ondje je riječ prvotno o ljudskom činu i posredovanju tajanstvenih spoznaja, ideja i umovanja. U kršćanskoj vjeri prvih stoljeća mistagogija se shvaćala kao put prema iskustvu živoga Boga po daru sakramenata i milosti. Nije riječ o ljudskoj zasluzi i postignuću, nego o Božjem daru i blizini. U procesu mistagogije očekuje se čovjekova suradnja, angažman i doprinos, ali inicijativa prvotno dolazi od Boga.
Stvarnost mistagogije u ranokršćanskom shvaćanju razumljiva je ponajviše unutar ustanove katekumenata i evangelizacije. Katekumenat kao trogodišnja intenzivna priprema odraslih za primanje sakramenata i uvođenja u život vjere i po vjeri, svoj je vrhunac imao u slavlju vazmene noći, te liturgijskog slavlja krštenja, potvrde i euharistije. Nakon slavlja obreda u najsvetijoj noći u cijeloj godini, slijedilo je razdoblje koje se zvalo „mistagogija“. Upravo u ovome vremenu novokrštenici prolazili su posebne pripreme kroz koje su evocirali iskustva vezana uz liturgiju i sakramente, uz primljene milosti i otajstva. U danima i tjednima koja su slijedila, najčešće do svetkovine Pedesetnice, krštenici su bili uvođeni u svijet odrasle i zrele vjere, u svijet osobnog svjedočenja (martirije), u svijet kršćanske ljubavi i služenja bližnjima (dijakonija), u svijet sestrinsko-bratskih odnosa i zajedništva ljubljene djece Božje (koinonija), te naposljetku u svijet euharistijske gozbe i sakramentalnog slavlja (liturgija). Željelo se potaknuti vjernike na putu otvaranja prema iskustvu, prema darovima Duha, prema konkretizaciji vjere, prema povezivanju vjere i života. Temeljna je nakana bila dobro poznavati i živjeti vjeru, moći ju obrazložiti i svjedočiti ondje gdje se živi i djeluje. Mistagog je u konačnici dragi Bog, ali je uzvišena, plemenita i dragocjena služba uvođenja u iskustvo vjere povjerena apostolima, biskupima, prezbiterima, Kristovim vjernicima koji poučavaju i uče.
Sada u 21. stoljeću, pitamo se, koji je doprinos katoličkog vjeronauka u osnovnim i srednjim školama u fenomenu mistagogije, u temeljnoj i bremenitoj sastavnici kršćanskog uvođenja u iskustvo vjere i života po vjeri. Prije odgovora na ovo složeno i aktualno pitanje, treba imati u vidu da se stvarnost mistagogije prvotno događa u vjerničkoj zajednici, u župi. Za očekivati je da se događa u župnoj katehezi, u vjerskom odgoju djece i mladih. Ondje, u liturgijskoj i župnoj zajednici ostvaruje se tako potrebna sinteza i korelacija između sakramenata i kateheze, između ljudskog i vjerničkog iskustva, između učenja i sazrijevanja u vjeri.
Treba se upitati, u kojoj mjeri župna kateheza djece i mladih uključuje evangelizacijsko-mistagošku razinu. Uključuje li kateheza tako potrebno kršćansko duhovno iskustvo? Uvodi li u iskustvo vjere i novoga života u Kristu? Osjeća li se ljepota i snaga uvođenja u vjeru i otajstvenu zbilju kakva je bila prisutna u prvim stoljećima kršćanstva u praksi katekumenata i drugih oblika odgoja u vjeri? Dodatno je pitanje i problem ukoliko izostaje kateheza koja bi se trebala nastaviti nakon primanja – slavlja sakramenata kršćanske inicijacije. U određenom broju župa nedostaje kateheza nakon „primanja“ sakramenata, za mnoge završetka inicijacije u vjeri. Umjesto da upravo sada počne ono „pravo“ vrijeme rasta i procvata kršćanskih vrednota i kvalitete života mladih vjernika, događa se tužan „prekid“ i „rastanak“ oko daljnje kateheze – vjeronauka u župnoj zajednici.
Mnogi će reći tko zna koliko puta, kako vjeronauk u školi ne može zamijeniti župnu katehezu. Razlike su višestruke i višeznačne. Nerijetko se naglašavaju razlike jednog i drugog oblika odgoja i pouke u vjeri. Čini se kako u prvome planu vidimo razlike. Ostaje otvoreno pitanje, što je zajedničko jednom i drugom obliku vjerske izobrazbe, što je u temeljima kateheze odnosno vjeronauka? Postoji li u toj zajedničkoj, temeljnoj stvarnosti ona zbilja koju možemo zvati mistagoškom?
Govor o mistagogiji govor je o vrhuncu ozbiljnog, sustavnog, odgovornog, cjelovitog, istinskog, konkretnog – životnog odgoja u vjeri i za vjeru. Mistagogija se nadovezuje na predevangelizaciju, evangelizaciju, vrijeme odluke i obraćenja, vrijeme čišćenja i prosvjetljenja, vrijeme slavlja odnosno obnove sakramenata kršćanske inicijacije. Pitamo se, može li mistagogija kao osobno i životno uvođenje u konkretno iskustvo vjere i otajstvene zbilje događati se ukoliko nedostaje temeljno opredjeljenje za život u Kristu, za život prema Božjim zapovijedima, prema učenju Svetog pisma i Crkve, ukoliko nedostaje temeljna motivacija i poučljivost, temeljna znanja, vjera i otvorenost srca i duha?
Zaustavljajući se na ovim problemskim pitanjima, može se uočiti ili barem naslutiti perspektiva – sadašnjeg i konkretnog vjeronauka u školi. Možda nije realno očekivati mistagogiju koja izvorno pripada liturgijskoj i župnoj zajednici, ali je moguće i potrebno očekivati predmet – konfesionalni katolički vjeronauk koji otvara prostor za iskustvo, za vrednovanje, za razmatranje, za suočavanje, za preispitivanje, za novo životno i vjerničko učenje. Moguće je i potrebno očekivati u vjeronauku i školskom ambijentu prostor za govor simbola, govor vrednota, govor ljepote, istine i dobrote. Moguće je i potrebno očekivati u vjeronauku specifičan i jedinstven prostor za predevangelizaciju i evangelizaciju, za hod prema obraćenju i zaokretu prema kvaliteti, prema istinskoj čovječnosti i poučljivosti, dobroti i vjeri.
Katkad je teško razlučiti i prilagoditi različite mogućnosti i potrebe pojedinih vjeroučenika od kojih svatko nosi na vlastit način razinu ljudskog i vjerničkog iskustva, različitu razinu vjere, motivacije i znanja, različitu razinu otvorenosti i poučljivosti, različit odnos prema župi i sakramentima, prema Bogu, bližnjima i Crkvi. Svima nama vjeroučiteljima, koliko je to moguće, povjerena je dragocjena, značajna, složena i odgovorna služba navještaja u suvremenom ambijentu u kojemu žive naši učenici. Ne zaboravimo da je mnogim učenicima vjeronauk u školi jedan od rijetkih oblika učenja o vjeri, iskustva molitve, Crkve, sakramenata, obiteljskog i vjerničkog zajedništva, evangelizacije i mistagogije.
Kada se čini da je evangelizacijsko-mistagoška dimenzija poučavanja u vjeri preteška u vremenima obojenima sekularizacijom i sekularizmom, relativizmom i sinkretizmom, ostaje pouzdanje u Branitelja, otvorenost Duhu Svetome i nadahnućima odozgo, otvorenost živome Bogu – Mistagogu i Učitelju. Vjera kao i sve u konačnici je dar milosti. Ipak, očekuje se naša suradnja, naša otvorenost i spremnost za učenje, za promjene, na napredak, za bolji i jači vjeronauk, za tako potrebnu evangelizaciju – novu evangelizaciju u ovom našem prostoru, među konkretnim učenicima i bližnjima, među povjerenim osobama u sadašnjem životnom trenutku. Molimo za mudrost, za poučljivost, poniznost, hrabrost i kreativnost u procesu istinskog vjeronauka, u procesu rasta u vjeri i vrednotama, u procesu duhovne i osobne obnove, u procesu ljepšeg i novog života u Kristu.
dr. sc. Tvrtko Beus
