Osvrt na šareni Pokemon krčag ili šalicu punu radosti
Jeste li se ikada zapitali koji je smisao posla koji radite? Ili života koji živite? Ja jesam. Barem bezbroj puta. I postavit ću ga još barem upola toliko. Neobično zar ne? Ili sasvim uobičajeno? Imam rješenje. Neobično uobičajeno. Stoga, ako se ponekad pitate koji je smisao vašeg postojanja ili zašto baš radite posao koji radite, vi ste baš kao i ja, obično neobični ili neobično obični. Skloni smo vrlo često preispitivati sebe, svoj rad, odnose na poslu i s prijateljima, obitelji. Nesigurni smo, razočarani, težimo nečemu višem, boljem, težimo biti kao i drugi – jer drugima je bolje nego nama? Obična varka. Svatko od nas nosi svoj križ. Netko veći netko manji, ali je na meni, tebi, vama da izaberete hoćete li taj križ ponosno nositi i rasti ili ćete odabrati put zavisti, žaljenja i voditi se motom “susjedova trava je uvijek zelenija“. Može i tvoja biti, samo se moraš pokrenuti.
Rekla bih da je u mojem životu, ponekad, zaista susjedova trava zelenija, a ponekad na mojoj cvjeta najljepše cvijeće. Vjerujem da ovisi o tome koje naočale nosim taj dan. Šalu na stranu. U potrazi za šarenijem cvijećem stigla sam na duhovnu obnovu u crkvu sv. Ivana Krstitelja (Nova Ves). Kako sam stigla? Vrlo jednostavno na poziv kolegice koja apsolutno uvijek zna što treba reći u nekoj situaciji pa je tako bilo i ovoga puta. Bi li te zanimalo nešto ovako?- upitala me misleći na Obnovu. Odgovorila sam – može, vidimo se! Za mene jedno novo iskustvo budući da nikad nisam sudjelovala na duhovnoj obnovi. Osim toga, Gospodin i ja se dugo nismo vidjeli i taj dio mojeg života bio je zanemaren posebice nakon gubitka oca. Iscrpljena, ljuta i umorna nisam imala volje niti obratiti mu se. A, on je svejedno djelovao svo to vrijeme. Malim sitnicama me podsjećao da je tu, doveo me do spoznaje o ljubavi, o snazi i o osobinama za koji nisam ni znala da imam. Za mene, neočekivano. Kao i duhovna obnova. Razmatranje Svetog pisma, klanjanje, razmjena osobnih i poslovnih iskustava s kolegama nastavnicima, misa, druženje, podrška. Neprocjenjiva spoznaja da nisi sam.
Što sam naučila o sebi? Puno. Razmatranje Evanđelja o Isusu i Samarijanki dovelo me do Pokemon šalice. Naizgled obična šarena šalica s likovima iz crtića najbolji je opis moje osobnosti. Doza smijeha, radosti i šale dio je moje svakodnevice i tu vidim svoj smisao – širenje radosti. Prepoznali su to i moji učenici s rečenicom: “Profesorice kada vi uđete u razred, popravite nam dan“. Velika čast, veliki zadatak i velika odgovornost. Mislim da nije poanta u tome da budemo veliki i da težimo natjecanju s drugima, već da uživamo u malim stvarima. Nemojte gledati u susjedov vrt. Brinite o sebi i o svojem, poštujte drugoga i uvijek se nadajte dobrome. Teško, zar ne? Kaže Sveta Terezija od Djeteta Isusa: Da budemo Njegovi, treba biti malen kao kapljica rose. Oh, kako je malo duša koje teže za time da ostanu tako malene. Kužite? Sitnicama svakodnevno djelujete i drugima darujete Gospodina – osmijeh, pohvala, zagrljaj, odgovornost, trud! Ili jednostavno jedno “Kako si?“ bi bilo dovoljno. Od toga se živi! Od malih stvari! Tako se postaje velik!
